Na TITANIKU bila 34 putnika iz bivše Jugoslavije, preživjelo samo troje: NIKOLA uspio da se spasi na NEVJEROVATAN NAČIN

More je te noći bilo kao staklo. Nebo vedro, bez mjesečine. Osmatrači su se smjenjivali na svaka dva sata, ali taj ledeni brijeg nisu vidjeli na vrijeme, jer je tamnom stranom bio okrenut prema brodu. Da su ugledali santu samo desetak sekundi ranije, tragedija bi bila izbjegnuta, a Titanik bi, umjesto na dnu Atlantika, uspješno priveo kraju svoje prvo putovanje u njujorškoj luci.

Bilo je mnogo većih pomorskih katastrofa u istoriji, sa daleko više žrtava, ali samo je Titanik ušao u legendu i pop kulturu, dosegavši gotovo mitski status. Bezbroj knjiga, filmova, misterija i teorija zavjere, i ko zna koliko avanturista u duši, opsjednutih tajnama “nepotopivog broda”, koji već 113 godina leži 3.840 metara ispod površine Atlantika. Još malo, i ono što je ostalo od olupine potpuno će se stopiti sa pijeskom i muljem u koje se ukopala prilikom pada.

Mikrobi nemilosrdno proždiru čeličnu konstrukciju, stvarajući grozdove rđe i strukture koje s vremenom postaju praškaste i odnose ih morske struje. Procenjuje se da će do 2030. godine Titanik nestati sa sonara i ostati tek mrlja na dnu okeana. Putnici koji su te noći između 14. i 15. aprila 1912. zaronili s njim, bez šansi da se spasu, odavno su postali prah. Morski Titan sa sobom je u hladnu grobnicu odnio više od 1.500 nesrećnika.

Kada su krenuli iz Sautemptona, bilo ih 2.224, sa članovima posade. Našlo se tu i 34 ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Skoro svi su bili putnici treće klase. Većini nikad nisu pronađena tijela. Samo troje je uspjelo da se spasi – Hrvati Mara Banski i Ivan Jalševec, i jedan Srbin iz Hrvatske, Ličanin Nikola Lulić.

Kao i mnogi saputnici, bolje reći sapatnici, iz najnižeg sprata prekookeanskog simbola luksuza i ljudskih dostignuća kojem je to bilo prvo i poslednje putovanje, krenuli su u Novi svet trbuhom za kruhom. Potraga za boljim životom za njih 31 završila se prije nego što je i počela. Nisu imali vremena da kroče na američko tlo.

Nikola, na njegovu sreću, jeste. Prethodno je već boravio u Americi. Početkom prošlog vijeka, pokušavajući da izbjegne regrutaciju u austrougarsku vojsku, dokopao se “obećane zemlje” i radio u rudnicima u Čizomu, Minesota. Posle četiri godine vratio se u rodni kraj kako bi pomogao porodici koja je živjela u teškim uslovima.

Budući da ga je prva žena ostavila nakon što je otišao iz sela (Konjsko Brdo), Lulić se drugi put oženio. Međutim, 1907. godine ponovno je otišao na drugi kraj svijeta kako bi porodici koju je tek zasnovao obezbijedio egzistenciju.

U zavičaj se vratio 1911, što je, kako se ispostavilo, bila pogrešna procjena. Svi pokušaji da pronađe posao bili su okončani neuspjehom, pa je još jednom bio primoran da ode na rad preko okeana. Tog puta, međutim, nije krenuo sam. Pošto su pročulo da je u Americi lako doći do posla, još 16 mještana odlučilo je da krene s njim.

Skupili su novac i kupili mu kartu, a od pomoći im je bila i činjenica da je on jedini znao engleski jezik, te bi mogao da im bude vodič u nepoznatom svijetu.

Karta za treću klasu bila je, jasno, najjeftinija. Koštala je oko sedam, osam funti. Mjesta u drugoj klasi vrijedjela su i do 75 funti, što bi danas bilo 1.800, a u prvoj 120, odnosno današnjih 15.000 funti. Pravo malo bogatstvo.

Otputovali su prvo u Švajcarsku, a odatle u Sautempton, englesku luku iz koje je 10. aprila 1912. tadašnje čudo brodogradnje isplovilo za Njujork. Titanik i njegovi sestrinski brodovi Olimpik i Britanik zaista su predstavljali tehnološki domet civilizacije. Ipak, nisu bili savršeni – uprkos luksuzu i raskoši, sistem bezbjednosti bio im je slaba tačka. Titanik je, umjesto predviđenih 48, raspolagao sa samo 20 čamaca za spasavanje, što nije bilo dovoljno ni za polovinu kapaciteta u slučaju havarije.

Putnici treće klase za sudar sa ledenim brijegom saznali su tek kada je voda počela da prodire u njihove kabine. Snalažljivi Nikola uspeo je da se domogne palube odakle su spuštani čamci. No, pravilo je bilo “prvo žene i djeca”. Prednost su imali oni iz viših klasa, naravno.

Lulić je uspeo da zgrabi kapu s glave jednog mornara i stavi je na svoju, a onda i da se kroz uspaničenu gomilu probije do čamca pod brojem 15, gdje su ga putnici, pomislivši da je oficir, odmah pustili da se ukrca.

Košmari su ga proganjali do kraja života

Te hladne aprilske noći na otvorenom moru, nekih 600 kilometara jugoistočno od obale Njufaundlenda, temperatura vazduha iznosila je oko 0 stepeni. Mnogi su se smrzli, ne dočekavši brod koji je u ranim jutarnjim časovima prvi pritekao u pomoć. “Karpatija” je pokupila preživjele brodolomce, a četiri dana kasnije stigli su do Njujorka.

Lulić se iz Velike jabuke uputio u Čikago, kod rođaka, da bi posle nedelju dana krenuo do Minesote, gdje je nastavio da radi u rudnicima. Ostao je u Americi do kraja Prvog svjetskog rata.

U rodnu Liku vratio se po uspostavljanju nove države, Kraljevine Jugoslavije. Prema izjavama njegovih potomaka, nikad nije mnogo pričao o Titaniku, iz razloga što je jedini od svojih zemljaka uspio da se spasi, a i zbog košmara koji su ga dugo posle tragedije proganjali i u snu i na javi – prizora beživotnih tijela u ledenom moru.

“To mu je u starosti teško padalo. Pričali su mi da se poslednjih godina osamio i da nije htio ni sa kim da priča. Preminuo je 1962. u 79. godini, u kući najstarije ćerke Marije”, otkrio je svojevremeno njegov praunuk Marko.

Izvor:žena.blic.rs