Film „Dražen“ u režiji Danila Šerbedžije i Ljuba Zdjelarevića nedavno je stigao na Netfliks. Vjerujem da je svima poznato da se radi o biografskom filmu o životu prerano preminulog genija Dražena Petrovića.
Šerbedžija i Zdjelarević su pokušali, krajnje romantičarski, tačno onako kako je i neophodno, da prikažu Petrovićev životni put. Neću ulaziti u stručne analize da li je nešto moglo biti bolje u režijskom, dramaturškom, produkcionom ili bilo kom pogledu. Razumije se, moglo je. No, da li je to važno? Mislim da nije.
Ono što pak posjeduje film „Dražen“, a nemaju ga drugi biografski filmovi recentnije produkcije, jeste ona posebna filmska moć koja vas natjera da dodatno istražujete ko je bio glavni lik.
****
Dugo sam razmišljao o tome da li postoji idealan recept za biografski film. Postoji niz faktora koji mogu da utiču na ukupni utisak i gotovo uvijek je presudan – odabir glavnog glumca. Primjera radi, da Sem Rajli nije Ijan Kertis u „Control“ (Anton Korbejn, 2007), vjerujem da bi film mnogo izgubio. Briljantno je istumačio lik kultnog frontmena benda „Joy Divison“.
S druge strane, gledaocima je važno i da režiseri prikažu vjerodostojno duh vremena i nedvosmisleno tačno niz poznatih činjenica. Samo majstori poput, primjera radi, Miloša Formana imaju mogućnost da nam „otkriju“ pogled na intiman život junaka (čitaj: lični pogled na biografije) baš onako kako je to urađeno u filmu „Amadeus“ (1984).
Elem, moglo bi se danima raspravljati o „receptu“ za pravljenje ubjedljive filmske biografije, a film o Draženu Petroviću ponovo me je bacio u razmišljanje o tome koja bi to tema mogla biti interesantna u domenu, primjera radi, sporta, koju bi valjalo obraditi, a da je neraskidivo vezana za Crnu Goru.
Nikšić sredinom sedamdesetih. Centralni lik je fudbalski trener Milan Mika Zirojević. Poput trenera iz filma „Glory Road“ (Džejms Gartner, 2006) – Mika predvodi ekipu do meča za trofej omladinskog prvaka Jugoslavije. U pomenutom filmu kontroverza se stvara oko odluke košarkaškog trenera Dona Haskinsa da u prvom timu malenog teksaškog kluba budu Afroamerikanci. Roditelji, uprava kluba i brojni navijači se protive, ali, na koncu, Haskins 1966. osvaja prvenstvo NCAA lige. U tom smislu, ta liga poslužila bi kao pandan ondašnjem takmičenju za omladinsku titulu SFR Jugoslavije.
Mika, mladi trener, preuzima, sad već zlatnu, generaciju mladih fudbalera koju čine: Zoran Nikitović, Zoran Zoja Vorotović, Miodrag Ljaka Bakrač, Milan Šule Delić, Slobodan Rojević, Dragan Bof Bošković, Milun Petković, Momir Mićo Bakrač, Vukosav Zeković, Stanko Dumnić, Nikola Peco Rakojević, Pero Giljen, Dragan Tomanović, Dragoljub Pantić, Zoran Međedović, Miodrag Mijo Bajović i Zoran Bigović.
Ekipa je mahom sastavljena od radničke djece kojoj je fudbal najvažnija stvar na svijetu. U timu se dešavaju sukobi između dva najbolja igrača, prirodno rivalstvo, a njihova sinergija postiže se trenerskim radom. Ekipa „Sutjeske“ je apsolutni autsajder na takmičenju.
Tim je sastavljen, mahom, od lijenih, ali talentovanih klinaca. Pored fudbala, mladim fudbalerima dešavaju se i prve velike ljubavi. S jedne strane, pred Mikom se nalazi težak zadatak – da se izbori s klincima, da ih dovede u red kako bi njihov talenat došao do izražaja, dok s druge mora da se „tuče“ s okolinom koja u fudbalu ne vidi ništa osim pučke zabave.
U tom i takvom miljeu bilo bi nemoguće izbjeći sociološke opservacije o ondašnjem Nikšiću i Crnoj Gori. O klincima koji žele mnogo, ali ih sredina sputava.
Mika polako uređuje tim i klincima postaje neka vrsta očinske figure. U fudbalu pronalazi posebnu filozofiju, usavršava se i trenerski sazrijeva. I u naizgled običnim klincima pronalazi male fudbalske genije. Pobjeda za pobjedom Miku i njegovu ekipu dovode do finala.
Finalna sekvenca: utakmica FK „Sutjeska“ protiv FK „Dinamo“ Zagreb, 1976/1977. godina – „Sutjeska“ osvaja omladinsku šampionsku titulu SFR Jugoslavije. Mika i tim ulaze u istoriju.
*****
Priča o Miki Zirojeviću samo je jedna od mnogih filma vrijednih biografija koje možemo pronaći u našem dvorištu. Publika voli male intimne priče s plemenitim ciljevima, a koje mogu da posluže i kao metafora za liderstvo. Autentično, posvećeno liderstvo koje nije oportunističko niti interesno već znalačko i dobronamjerno – i, prije svega, ukorijenjeno u ljubavi prema svom timu, gradu, profesiji i državi. Zar ne biste voljeli, za promjenu, da pogledate baš jednu takvu filmsku priču iz Crne Gore?
Autor: Sead Šabotić
Izvor:Pobjeda
