Već danima se u Crnoj Gori žučno raspravlja o premijerovom Sporazumu s UAE.
U Sporazumu stoje odredbe koje omogućavaju “entitetu” kojeg izabere druga strana (UAE), da u Crnoj Gori može izabrati lokaciju koja mu se svidi i na njoj graditi, između ostalog, vile i stanove za tržište. Logično je da to prvenstveno izabere. Država se obavezuje da će mu obezbijediti otkup privatnog zemljišta (na osnovu proglašavanja javnim interesom prostora na kojem on gradi), napraviti infrastrukturu do lokacije i promijeniti planove koji su “biznis barijera”.
Sporazumu se prigovara da je nedemokratski, da omogućava betonizaciju i narušavanje životne sredine i sl., što je uglavnom tačno i dovoljno argumentovano. No, to je moguće prevazići uz razumijevanje i dobru volju investitora. Investitor (entitet) nema razloga da ne uvaži zahtjeve ekologa i ostalih jer prodajom stanova može višestruko zaraditi u odnosu na početno ulaganje. Ne bi mu bio problem da izdvoji dio za ekološke intervencije, pa čak i donacije.
Suština problema sa Sporazumom je u tome što na osnovu njega investitor može, na najatraktivnijim lokacijama crnogorskog primorja i planina, graditi stanove za tržište i to po povoljnijim uslovima nego što crnogorski domaćin gradi kuću za svoju familiju. U Ustavu stoji da je Crna Gora socijalna i ekološka država!
Stanovi za tržište nijesu investicije u privredni razvoj nego u brzi obrt kapitala čija dobit raste više po osnovu atraktivnosti lokacije nego ulaganja investitora – obrt je brz i mnogostruk.
U vrijeme opšte krize moglo se vjerovati da trgovinom s prostorom nadoknađujemo odsustvo privredne aktivnosti te da prodajom zemljišta i stanova nadoknađujemo uvoz, prije svega hrane.
Iako je kod izgradnje naselja sa stanovima za tržište upitna finansijska dobit države i korist tog biznisa za ukupno društvo, što bi trebalo da je odlučujuće, ipak, poneko realizovano naselje je bilo korisno za širu zajednicu. Upitana je dobit države uz trajnu nemogućnost da se prostor koristi za neku drugu namjenu pa je važno i koji prostor se ustupa investitoru.
Danas za jedan stan u ekskluzivnom naselju godišnje više košta održavanje ulaza nego porez na nekretninu a iz tog poreza se finansira ukupan javni servis koji opskrbljuje, makar dijelom, i vlasnike ili korisnike tih stanova.
U Sporazumu stoji da se početna pravila neće mijenjati na 90-99 godina. Usput, u pristojnim društvima se koncesioni i ugovori o zakupu – korišćenju, koji su duži od 30 godina smatraju kolonijalnim.
Dakle, u Sporazumu je sve posloženo da “entitet” – izabrani investitor, može izvući maksimalnu dobit a nama kako bude? Imali bismo lijepa naselja!
I hoteli i stanovi za tržište su objekti koji mogu biti lijepi ili ružni; ali prvi doprinose razvoju a drugi ga ograničavaju. S aspekta razvoja i javnog interesa privredni objekti (hoteli) i stanovi za tržište stoje u odnosu kao zdravo tkivo spram tumora.
Poslije 40-ak godina dinamičnog “razvoja” “biznisa nekretnina” u Crnoj Gori trebalo bi da stručnjaci, političari, biznismeni, razumiju i znaju što ta rabota znači i da se time troše razvojni potencijali prostora!
Neshvatljivo je, a može biti i pogubno, što narodni predstavnici i među njima probrani funkcioneri Crne Gore ne vjeruju u sebe i društvo kojim upravljaju da možemo izgraditi i prodati vile i stanove za tržište na lokacijama u jednom od najljepših djelova Mediterana no za to traže strane investitore koje čak oslobađaju obaveza koje ima domaćin koji famelji gradi kuću. Kako misle da mogu upravljati ovim društvom sa takvim uvjerenjem? Zašto uopšte žele upravljati tom državom?
Za sve koji će glasati za ovaj Sporazum s uvjerenjem da je koristan za Crnu Goru, a takvim ga smatra i druga strana; da bi vam savjest bila mirna, prije glasanja tražite od Premijera da sa UAE potpiše recipročan Sporazum. Da “entiteti” koje mi odaberemo mogu na isti način, kao njihovi ovdje, graditi u Dubaiju.
To je pošteno. Značilo bi praktično zamjenu atraktivnih lokacija Mediterana za komadić velike pustinje. I tamo se stanovi – vile, dobro prodaju.
Pošto ne vjerujem da vi (mi – CG), imate političkog kapaciteta da uslovite prihvatanje Sporazuma potpisivanjem recipročnog, onda bar zamislite kakva bi reakcija bila partnera s druge strane na takvu ponudu. Neko će reći da njima ne trebaju investitori – a mi: ipak im nudimo izvanredan prostor.
E sad, vi koji odlučujete o dugoročno važnim stvarima: razmislite đe smo između neokolonijalnog i razvijenog društva?! Kako i zašto smo tu došli?
Ostavite priliku bar nekome iza nas da pokuša napraviti ovu zemlju bogatom i srećnom. U 99 godina staju tri generacije!
Ako usvojite ovakav Sporazum ne čudite se ako vas neko sjutra optuži da ste mu uništili budućnost.
NAJVAŽNIJE: Investicije u hotele i turističke sadržaje treba maksimalno podržati, a izgradnju stanova i vila za tržište treba omogućiti samo onoliko koliko je neizbježno!
Kad čovjek vidi kako uređujemo i koristimo prostor koji je jedan od najljepših djelova Mediterana, nije ni čudo, pogotovo ako je preduzetnik, da dođe na ideju da nam ponudi model razvoja “Ja jedem ti jedeš”. Nadam se da se takav model više ne primjenjuje – odnosno da su ta društva dovoljno sazrela da im takav model više nije prihvatljiv!?
”Ja jedem – ti jedeš” je način na koji se organizovala reimplatacija kafe i kakaoa u bivšim kolonijama a sastoji se u tome da biznismen-preduzetnik koji dobro poznaje tržište proizvoda i ima mogućnost njihovog plasmana, dođe među domicilno stanovništvo (domoroce), organizuje ih i pomogne im da izgrade sebi naselje i okućnice na kojima uzgajaju hranu za sebe, uz obavezu da istovremeno (prioritetno) zasade, uzgajaju i beru plantaže kafe i kakaoa koje, normalno, prodaje preduzetnik – biznismen. Dakle, oni imaju đe da stanuju i što da jedu, s plantažom ionako ne bi znali što da rade, a on prodaju proizvoda predstavlja ka: “Eto, moram i ja nešto jest”. (Ova asocijacija je apel na savjest onih koji donose odluke)
Autor je prostorni planer; STEGA – Redakcija za politiku upravljanja prostorom
Izvor: vijesti
