Legendarni rukometaš Karabatić rođen u Nišu, odrastao u Parizu, jedan razgovor sa ocem mu promijenio način razmišljanja

Bilo da je igrao u napadu ili odbrani, klasa je uvijek bila tu – Nikola Karabatić je dugo godina bio najbolji rukometaš svijeta, jedan od najvećih svih vremena.

Bio je lider čuvene generacije francuskog rukometa, čovjek koji je po četiri puta osvajao evropski i svjetski tron, tri puta bio olimpijski prvak, a toliko put je osvajao i Ligu šampiona.

Rukometni gigant bio je gost nove epizode serijala (Ne)uspjeh prvaka, koju ove sezone vodi Slaven Bilić.

Šta je to što je Karabatića vodilo do vrha i tamo ga zadržalo mnogo godina?

“Cilj koji sam imao odmalena – to me je toliko povuklo naprijed i morao sam da uspijem. Očekivao sam mnogo od sebe, da budem uvijek najbolji, da uvijek dam sve najbolje od sebe. To što sam htio da budem najbolji, može arogantno da zvuči, ali to je bilo nešto unutrašnje što me tjeralo svaki dan da dam sve od sebe na terenu, treningu… To mi je bio najveći pritisak i nije bilo lako živjeti sa time”, istakao je Karabatić.

Legendarni sportista odnedavno je u penziji, a Bilić ga je upitao kako se osjeća u prvoj sezoni kada nema velikih obaveza na koje je navikao.

“Sjajno. Prvi put da živim bez tog unutrašnjeg cilja da budem najbolji na terenu, u rukometu. Sada nemam više to. Nemam više taj sport, tu motivaciju i učim svaki dan da živim bez pritiska i želje da slavim na utakmicama, osvajam titule. Učim se normalnom životu i lijepo mi je. Uživam sa porodicom. Imam više vremena za suprugu, djecu, prijatelje. Svaki dan učim kako mogu sve što sam naučio kroz sport, kroz tu nevjerovatnu karijeru, kako da to upotrijebim ne samo u profesionalnom sportu, nego sa klincima, sa medijima… Učim novi život”, istakao je Karabatić.

Da li mu nedostaje rukomet…

“Nije da mi ne fali rukomet, ali ne fali mi takmičenje. Taj mentalitet koji te tjera da budeš najbolji, da daješ sve od sebe, da budeš bolji od ovog preko puta tebe, od svih drugih, od svih drugih ekipa. Taj mentalitet mi ne fali, jer onda si srećan samo kada pobijediš, samo kada osvojiš medalju”.

Sportom i rukometom i dalje je okružen svaki dan:

“Još sam ambasador Pari Sen Žermena. Zatim djeca su tu, sin mi igra rukomet. Dolazim na svaku utakmicu, gledam rukomet na televiziji, imam ugovor sa beIN sportom, francuskim programom koji prenosi rukomet – ukratko, rukomet mi ne nedostaje jer nisam otišao. I sa bratom imam akademiju”.

Od Niša do Pariza: Nikad nisam bio stranac

Nikola je rođen u Nišu. Otac Branko dolazi iz okoline Trogira, bio je rukometni golman koji je dobio ugovor u Mehanici iz Niša gdje je upoznao Nikolinu majku Radmilu. Kada je Nikola imao tri i po godine ona je završavala studije medicine. Odselili su u Pariz, kako je izgledalo odrastanje u Francuskoj?

“Uvijek smo bili vrlo ponosni na svoje korijene. Bivša Jugoslavija, Hrvatska, Srbija… Ali u isto vrijeme je tata bio ponosan kada smo dobili državljanstvo, nikada se nisam osjećao kao stranac. Uvijek kao Francuz – pola Francuz, pola Jugosloven. Mislim da mi je to dosta pomoglo i otvorilo razmišljanja i taj odnos i poštovanje prema svim nacijama i svim ljudima”.

Od oca naslijedio discplinu, od majke vatru

Otac Branko – rukometni golman, nastavnik fizičkog vaspitanja, trener i iznad svega – životni vodič.

“Nisam mogao imati boljeg uzora u kući…. Od tate sam dobio disciplinu, a u isto vrijeme mora se uživati u životu jer je život lijep. Od mame sam dobio tu vatru, tu unutrašnju vatru koju vidim kod svih sportista bivše Jugoslavije koja ih tjera da budu najbolji, da dostignu nešto veliko”..

Na temu krucijalnih odluka u životu, Nikola Karabatić je istakao razgovor s ocem koji mu je zauvijek promijenio smjer razmišljanja i stava prema igri. Nakon loše odigrane utakmice kada je imao 15 godina, otac mu je ukazao da problem nisu promašeni šutevi, već nešto čega on tada nije bio svjestan – a to je strah zbog kojeg nije uspio da nastavi igru.

“Pritisak je bio preveliki da ne promašiš ponovo i prestao si. Ako želiš, ako ti je cilj biti najbolji na svijetu i da igraš za reprezentaciju, ako te za ovu malu utakmicu jedan ili dva poraza poremete, onda je gotovo, nećeš uspjeti. Stres će ti biti preveliki, pritisak isto. Onda je bolje da odmah prestaneš. Razmisli i sjutra mi reci želiš li dalje ili ne… Prvi put me tata stavio ispred zida i morao sam da odlučim. To mi je bilo vrlo bitno i rekao sam: Ne tata, hoću naprijed.

Strah više nikada nije osjetio.

“Od tada se više nikada nisam uplašio na terenu. Iako sam imao 16, 17 godina, igrao prvu ligu i sa 18 igrao za reprezentaciju, nikada se nisam bojao”.

O legendarnom rivalstvu s Ivanom Balićem koje je obeležilo jednu rukometnu eru, i nezaborvanim mečevima Francuske i Hrvatske, Nikola kaže.

“Ivano je jedan od najboljih rukometaša svih vremena. I on je legenda, a u isto vrijeme nikada nismo igrali zajedno u timu. Uvijek smo bili jedan protiv drugog. Sjećam se te 2009. godine kada smo igrali, svi mediji samo su očekivali utakmicu Francuska – Hrvatska u finalu. Čitao sam članak u kome su citirali nešto što nisam rekao protiv Ivana – da se tako montira to rivalstvo kad sam ja njega toliko poštovao”.

Nastavio je u sličnom tonu…

“Mislim da je bilo van naše kontrole da se tako nešto izgradilo. Kao igrač, naravno da sam htio da budem bolji od Ivana jer to je kao sportisti cilj da se takmičiš i da budeš bolji od ostalih i bolji od najboljih. Uvijek sam gledao kako igra i divio se njemu i Hrvatskoj, kako su oni igrali, igračima koje su imali. Ali u isto vrijeme bio je to i veliki rivalitet jer sam znao da ako želimo kao ekipa, ako ja želim biti najbolji, moramo ih pobediti”, zaključio je Karabatić.

Izvor:vijesti