80.godina od oslobođenja Aušvica: Jeziva svjedočenja rijetkih preživjelih
Kada je Tereza Regula stigla u Aušvic kao 16-godišnjakinja, prvi pravi bol koji je osjetila bilo je pečenje u ušima.
“Obrijali su nas do gole kože, a bio je vreo dan, 4. avgusta… To je bio prvi autentični bol koji sam osjetila”, rekla je u svom domu u Krakovu za Rojters ova 96-godišnja preživela Jevrejka.
Gestapo, Hitlerova tajna policija, odvela je Regulu i njenu majku iz njihovog doma u Krakovu 1944. godine i poslala ih u logor Plašov, gdje je njena majka pogubljena.
Tereza je zatim prebačena u Aušvic i dobila je broj 22011.
Nekada zdravo dijete, u logoru je dobila boginje i šarlah.
Ono što je održalo u životu bila je pomisao da će “moj otac, za koga sam oduvijek vjerovala da može sve, doći i odvesti me odavde”.
Kasnije je saznala da su ga greškom ubile sovjetske trupe kada su oslobađale koncentracioni logor Gros Rosen u tadašnjoj istočnoj Njemačkoj.
“Kada sam se vratila iz logora, pomislio sam ‘nikada neću imati djecu – nikad’. Nisam željela da, ako budu morala, prođu makar i djelić onoga što sam ja prošla”, rekla je Tereza Regula, penizionisana sociološkinja.
Udata, ali bez djece, Tereza je decenijama potiskivala sva sjećanja na svoje vrijeme u Aušvicu. “Sada mi se sve vraća”, zaključila je Tereza.
‘Mračna budućnost za mlade’
Janina Ivanska, poljska katolkinja, poslata u Aušvic skoro u isto vrijeme kada i Tereza 1944. godine. Takođe nema djece.
“Neću još dugo živjeti. Ali kada pogledam mlade… kakva će biti njihova budućnost? Vidim je kao mračnu”, rekla je ova 94-godišnjakinja za Rojters, ukazujući na “mržnju” i podjele u savremenom društvu predviđajući novi rat.
Janina, koja je teretnim vozom prevezena u Aušvic iz Varšave, sjeća se mirisa zapaljenih tijela logoraša.
U logoru je brinula o djeci u bloku u kome je živjela, zarađujući nagrade poput tople mliječne supe.
“Djeca su tretirana drugačije, nisu morala da rade. Samo su strpljivo čekala – ili na svoje majke ili da se rat završi”, navela je Ivanska.
Ona nije bila svjedok oslobađanja Aušvica jer su je Njemci ranije evakuisali.
Na kraju su je oslobodile američke snage 2. maja iz koncentracionog logora Ravensbruk za žene u sjevernoj Njemačkoj.
‘Šezdeset godina nisam progovorio njemački iako mi je maternji jezik’
Naftali Furst (Fürst) nikada neće zaboraviti svoj prvi pogled na koncentracioni logor Aušvic-Birkenau, 3. novembra 1943. godine, kada je imao 12 godina.
Pripadnici njemačkog SS-a su otvorili vrata vagona za stoku, gdje je bio sabijen sa majkom, ocem, bratom, i više od 80 drugih budućih logoraša.
On se prisjeća za AP da su njemački oficiri sa psima vikali “izlazi, izlazi!”, prisiljavajući ljude da skaču na zloglasnu rampu na kojoj je nacistički doktor Jozef Mengele odvajao djecu od roditelja.
Furst i njegova porodica stigli su dan nakon što je jedan od nacističkih vođa Hajnrih Himler naredio prestanak upotrebe gasnih komora pre njihovog rušenja, kako su se sovjetske trupe približavale.
Naređenje je značilo da njegova porodica neće biti odmah ubijena. Bio je to jedan od mnogih malih djelića sreće i slučajnosti koji su omogućili Furstu da preživi.
“Šezdeset godina nisam pričao o holokaustu, 60 godina nisam izgovorio ni riječ njemačkog iako mi je to maternji jezik”, kazao je Furst.
Furst, porijeklom iz Bratislave u tadašnjoj Čehoslovačkoj, imao je samo šest godina kada su nacisti prvi put počeli da primenjuju mjere protiv Jevreja u zemlji.
Proveo je od devet do 12 godina u četiri različita koncentraciona logora, uključujući Aušvic.
Njegovi roditelji su planirali da iskoče iz vagona za stoku na putu do logora, ali ljudi su bili tako zbijeni da nisu mogli da dođu do vrata.
Njegov otac je instruisao cijelu porodicu, šta god da se dogodi, da se posle rata preživjeli sastanu u Šulekovoj ulici broj 11 u Bratislavi.
Furst i njegov brat bili su odvojeni od majke. Nakon što su im tetovirani brojevi na rukama, odvojeni su i od oca.
Bili su smješteni u Bloku 29, gdje nije bilo mnogo druge djece.
Kako se sovjetska vojska približavala tom području, tako blizu da su mogli čuti tenkove, Furst i njegov brat Šmuel, bili su primorani da se pridruže opasnom putovanju koje su nacisti organizovali prema drugom logoru Buhenvald, marširajući tri dana po hladnoći i snijegu.
Svako ko je zaostajao bio je strijeljan.
Furst i njegov brat su preživjeli marš i transport vozom sa otvorenim vagonom po snijegu, ali su razdvojeni u sljedećem logoru.
Kada je Furst oslobođen iz Buhenvalda, snimljen na čuvenoj fotografiji na kojoj se nalazi nobelovac Eli Vizel sa krevetima na sprat, mislio je da je sam na svijetu.
Ali za nekoliko mjeseci, baš kao što je Furstov otac sugerisao, četiri člana porodice ponovo su se okupila na adresi koju su zapamtili, u kući porodičnih prijatelja.
Ostatak njihove porodice – baka i djed, tetke, ujaci – svi su ubijeni.
Njegova porodica se kasnije preselila u Izrael, gdje se oženio, dobio ćerku, četvoro unučadi i troje praunučadi, sa još jednim na putu.
‘Desilo se, a može ponovo da se desi’
Samo 220.000 logoraša koji nisu stradali tokom holokausta je još živo, prema podacima Conference o jevrejskim materijalnim zahtjevima protiv Njemačke.
Od 1940. godine kada su nacisti otvorili koncentracioni logor na periferiji Aušvica na jugu Poljske, prvo za Poljake da bi ga 1942. odredili kao ključno mjesto za plan istrebljenja Jevreja godine i proširili logor i na Birkenau, u gasnim komorama ili zbog stravičnih uslova i u monstruoznim medicinskim eksperimentima na logorašima ubijeno je najmanje 1,1 milion ljudi.
Najviše je u Aušvicu pobijeno Jevreja iz svih evropskih zemalja, ali i 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 sovjetskih vojnih zarobljenika i najmanje 15.000 pripadnika drugih naroda Evrope.
Logor su 27. januara 1945. godine oslobodili vojnici Crvene armije.
Tom prilikom je ubijen 231 pripadnik sovjetskih snaga u sukobima sa nacistima.
Aušvic je bio najveće stratište i najdirljiviji simbol holokausta u kome je ubijeno šest miliona Jevreja širom Evrope.
“Desilo se, a može da se desi ponovo, svugdje”, napisao je italijanski Jevrejin, pisac i hemičar, bivši logoraš, Primo Levi.
‘Šest godina propagande bez društvenih mreža’
Nakon što je proveo skoro dvije decenije živeći i radeći na mjestu najgoreg zločina 20. vijeka, Pjotr Civinski smatra da je sadašnja situacija u svijetu izuzetno opasna.
“Morate zapamtiti da je između dolaska Adolfa Hitlera na vlast i početka Drugog svjetskog rata prošlo samo šest godina. Šest godina propaganda, a nije imao društvene mreže, nije imao internet”, upozorava direktor Muzeja Aušvic Birkenau.
