23 godine od ubistva Zorana Đinđića: Politička pozadina atentata koji je promijenio Srbiju!?

Prije 23 godine ispred ulaza u zgradu Vlade Republike Srbije ubijen je premijer Zoran Đinđić.

Najvažniji detalji koji na kraju dovode do ubistva Đinđića počinju se dešavati 2001. godine, piše portal Klix. Početkom te godine formirana je prva demokratska vlada Republike Srbije na čelu sa premijerom Đinđićem.

U to vrijeme Jedinica za specijalne operacije, iako je djelovala unutar Resora državne sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i trebala biti odgovorna ministru unutrašnjih poslova, imala je veliku autonomiju.

Ona se zvanično potvrdila krajem te godine kada je došlo do pobune i blokade ceste kod Sava centra.

Događaji prije pobune 2001.

Ipak, prije pobune desilo se nekoliko događaja koje je važno naglasiti u ovom kontekstu. Prvo je u noći sa 31. marta na 1. april 2001. godine u Beogradu uhapšen Slobodan Milošević i to nakon teških pregovora. Tada kao razlog hapšenja nije navedeno izručenje Haagu, nego suđenje pred domaćim pravosuđem zbog zloupotrebe položaja i finansijskih malverzacija.

Već sljedećeg mjeseca, u maju, u Francuskoj su uhapšeni vođe Zemunskog klana Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum i to po potjernici MUP-a Srbije te su prebačeni u Beograd. Kada je čuo za to, Milorad Ulemek Legija, tadašnji komandant JSO-a i njihov bliski saradnik, je pucao u TV prijemnik u jednoj diskoteci poslije čega je priveden.

Krajem juna, nakon dugotrajne političke borbe tadašnjeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunice i Đinđića, Milošević je predat Hagu. Koštunica se protivio izručenju smatravši kako bi se Miloševiću trebalo suditi pred domaćim sudom, ali Vlada Srbije je zaobišla odluku Saveznog ustavnog suda koji je blokirao izručenje i donijela uredbu o izručenju temeljem statuta Haškog tribunala.

Taj detalj se danas smatrao kao ključan za odluku o atentatu na Đinđića. Pripadnici JSO-a i Zemunskog klana, to su shvatili kao izdaju nacionalnih interesa, ali se zapravo iza svega krio strah da će ih Đinđić sve poslati u Hag. To je bila prekretnica i za Legiju koji je dan pred 5. oktobar 2000. godine sa Đinđićem na tajnom sastanku dogovorio da neće pucati na građane tokom demonstracija o smjeni Miloševića, a da mu zauzvrat Đinđić obeća da će njegova jedinica ostati netaknuta.

Ovaj događaj doveo je do pomenute pobune u novembru 2001. Javni razlog za pobunu JSO-a bilo je hapšenje braće Predraga i Nenada Banovića. Uhapsila ih je upravo Jedinica za specijalne operacije, ali njeni članovi koji su to obavili tvrde da tada nisu znali da je razlog hapšenja izručenje Hagu i da su prevareni. Tada su govorili da ne žele biti lovci na Srbe za međunarodni sud.

Ipak, to je bio samo paravan jer je pravi cilj bio testiranje snage vlade Zorana Đinđića odnosno države. JSO je želio dobiti potvrdu da je jači od države što se i dogodilo.

Država nije imala vojnu snagu da se obračuna sa ovom izuzetno naoružanom jedinicom i donesen je na kraju kompromisan dogovor oko ispunjenja njihovih zahtjeva. Na poziciju zamjenika načelnika BIA-e došao je Milorad Bracanović. U pitanju je Legijin blizak saradnik što je Zemunskom klanu omogućilo da ima pristup tajnim državnim podacima.

Tadašnji predsjednik Vojislav Koštunica nije želio pružiti podršku Đinđiću i javno je podržavao pobunu. Čak jedan telefonski transkript iz tog dana citira Ljubišu Buhu Čumeta koji kaže da “ne stajemo dok ne kaže Koštunica”. Sve to mnoge je podstaklo da vjeruju kako je Koštunica bio u sprezi sa Zemunskim klanom.

Borba protiv kriminala

Poslije pobune, Đinđić najavljuje da će 2002. godina biti godina borbe protiv kriminala. On tek tada dolazi do saznanja ko su vođe Zemunskog klana i u kakvoj situaciji se našao. Vrlo brzo nakon toga oformljeni su Specijalni sud, Specijalno tužilaštvo i pokrenut je proces donošenja zakona o svjedoku saradniku.

U decembru 2002. Ljubiša Buha Čume se javio i kazao da želi svjedočiti protiv najvišeg kriminalnog vrha u državi. Početkom 2003. godine se kraju privode završni dogovori sa Čumetom koji treba da postane prvi svjedok saradnik u historiji Srbije jer je već uveliko pregovarao s tužilaštvom.

U tom periodu, dva mjeseca prije ubistva, Zoran Đinđić se odlučuje da smijeni vrh BIA-e Andriju Savića i Milorada Bracanovića. To je razljutilo Legiju koji je uputio otvoreno pismo u kojem je Vladi Srbije naveo da joj se odbrojavaju posljednji dani.

“Jadna li je zemlja i policija ako slučajeve treba da joj rješava Ljubiša Buha zvani Čume svojim svjedočenjima”, rekao je tada Legija.

Zanimljiva je i činjenica da je svega nekoliko sedmica pred ubistvo Đinđića proglašena državna zajednica Srbija i Crna Gora. Poslije ove odluke Koštunica je ostao bez državne funkcije, a Đinđić je trebao da postane vrhovni komandant vojske.

Ubistvo i akcija Sablja

Tih dana dolazi do prvog pokušaja atentata na Đinđića kod sadašnje Štark Arene u Beogradu. Odmah poslije toga Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića, odlazi u Moskvu gdje ostaje do danas, a Vojislav Šešelj se predaje u Haag i poručuje da će u Srbiji biti krvi do koljena.

Zanimljivo, svega dan pred ubistvo Đinđića u Slovačkoj (gdje je bio sakriven od Zemunskog klana) saslušan je Čume.

Dana 12. marta 2003. u 12.25 sati ispred ulaza u zgradu Vlade Srbije ubijen je Đinđić.

Istog dana specijalni tužilac za organizovani kriminal Jovan Prijić, na osnovu dotadašnjih saslušanja Čumeta i istrage o kriminalu u Srbiji zaključuje da su Đinđića ubili JSO i pripadnici Zemunskog klana.

U međuvremenu, svega sat i po nakon pucanja na Đinđića, u akciji Vihor su blokirani svi izlazi iz Beograda. Zaustavljeni su automobili, vozovi i autobusi, a aerodrom je zatvoren.

Istu noć vršiteljica dužnosti predsjednika Srbije Nataša Mićić je proglasila vanredno stanje. To je omogućilo policiji da hapsi bez naloga i da u pritvorima zadržava i do dva mjeseca bez prisustva advokata uhapšene osobe.

Na državnoj televiziji i svim medijima objavljuju se imena i fotografije Milorada Ulemeka Legije, Dušana Spasojevića, Mileta Lukovića i još 20 pripadnika Zemunskog klana. Država ih označava kao ubice.

Kasno tog dana počinje akcija Sablja. Tokom akcije u narednom periodu je uhapšeno više od 11.000 osoba.

Osam dana nakon atentata uhapšen je Zvezdan Jovanović koji je označen kao osoba koja je povukla okidač. Dana 25. marta rasformirana je JSO. Dva dana kasnije u Beogradu je policija ubila vođe Zemunskog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića. Zvanično pojašnjenje je bilo da su pružali otpor prilikom hapšenja.

Nešto više od mjesec dana kasnije ukinuto je vanredno stanje u Srbiji, a optužnica je u junu podignuta protiv 44 osobe.

Suđenje stoljeća i presude

Više od četiri godine nakon ubistva donešena je prvostepena presuda, a gotovo sedam godine nakon ubistva (novembar 2009.) Vrhovni sud Srbije je potvrdio presude.

Pravosnažno je osuđeno 12 osoba na ukupno 378 godina zatvora. Milorad Ulemek Legija je dobio 40 godina zatvora, a osuđen je kao glavni organizator atentata. Zvezdan Jovanović “Zmija” je takođe dobio 40 godina kao zamjenik zapovjednika JSO-a. Osuđen je kao neposredni izvršitelj koji je pucao iz snajpera.

Ostale osobe su osuđene kao one koje su učestvovale u praćenju premijera, osiguranju lokacija ili su bili u automobilima tokom atentata. Svi su bili članovi Zemunskog klana.

Aleksandar Simović je dobio 35 godina, Miloš Simović 30 godina, Sretko Kalinić “Zver” 35 godina, Vladimir Milisavljević “Vlada Budala” 35 godina, Dušan Krsmanović 20 godina (izašao 2023.), Ninoslav Konstantinović 35 godina (osuđen u odsustvu, zvanično se i dalje vodi kao bjegunac iako se vjeruje da je ubijen brzo nakon atentata), Milan Jurišić Jure 30 godina (osuđen u odsustvu, pripadnici Zemunskog klana ga ubili u Madridu dok je bio u bjekstvu).

Brojne nejasnoće

Iako su godinama kružile priče oko političke pozadine i nalogodavaca samog atentata, to do danas nikad nije dokazano. Baš u vrijeme kad je tadašnja vlada govorila kako akcija Sablja ulazi u fazu u kojoj bi se trebao otkriti politički motiv ubistva, vanredno stanje je ukinuto i sve istrage su obustavljene. Brojni ministri iz Đinđićeve vlade su govorili kako su najveći uticaj za ukidanje vanrednog stanja imali strani zvaničnici, ali do danas nije razjašnjeno zašto. Tadašnji zvaničnici iz obavještajnih struktura navodili su da je razlog bio taj što je istraga navodila na Koštunicu.

Pod velom tajne do danas ostaju i brojne promjene u sudskom postupku za Đinđićevo ubistvo nakon što je početkom 2004. godine DSS na čelu sa Vojislavom Koštunicom došao na vlast.

Svega mjesec dana kasnije se predao i Legija koji je bio više od godinu dana u bjekstvu. Pred sudom se pojavio pred predsjedničke izbore u Srbiji tvrdeći da je po nalogu Đinđića prodao 600 kilograma heroina.

U to vrijeme novi ministar policije Dragan Jočić je smijenio gotovo sve one koji su vodili Sablju i naređuje da se istraga za ubistvo premijera mora obaviti ispočetka, iako je sudski proces već bio u toku. Tada i ministar pravde najavljuje ukidanje specijalnog suda pred kojim se vodio postupak. Za sve to vrijeme, suđenje ima rekordnu pažnju javnosti, a u publici su gotovo isključivo oni koji podržavaju optužene, dok su s druge strane samo majka i sestra ubijenog Đinđića.

Zanimljiva je i informacija da je Legija nekoliko sedmica prije Đinđićevog ubistva poslao pisma brojnim političarima koji su u to vrijeme bili na suprotnim stranama od Đinđića i tražio podršku za smjenu njegove vlade, odnosno ponavljanje 5. oktobra. Mnogi od tih političara su tek kasnije priznali da su dobili pismo. Do danas ostaje neistraženo da li je podršku nekoga od onih kojima je poslao pisma i dobio.

Izvor:portal Klix  Foto:YouTube screenshot